Zakonom o volontiranju u Republici Hrvatskoj propisano je da je volontiranje dobrovoljno ulaganje osobnog vremena, truda, znanja i vještina kojima se obavljaju usluge ili aktivnosti za dobrobit druge osobe ili za zajedničku dobrobit..., bez postojanja uvjeta isplate, novčane nagrade ili potraživanja druge imovinske koristi.
Volontiranje može biti dugortrajno ili kratkotrajno; DUGOTRAJNO VOLONTIRANJE je ono koje volonter obavlja redovito i kontinuirano, na tjednoj osnovi u razdoblju od najmanje tri mjeseca bez prekida, a KRATKOTRAJNO VOLONTIRANJE može biti jednokratno ili povremeno u ograničenom vremenskom periodu. 


Važno je naglasiti da volontirati može svaka osoba starija od 15 godina, a volontiranje osoba mlađih od 15 godina omogućeno je odgojem za volontiranje kroz odgojno-obrazovne institucije.

Dob, obrazovanje i status razlikuju se od sredine do sredine, ali ono što je zajedničko svim volonterima jesu:
• ISKRENOST u želji za pomaganjem,
• OSJETLJIVOST za vrstu i način rada organizacije u kojoj se volontira,
• ODGOVORNOST za zadatak koji se prihvati,
• POŠTOVANJE privatnosti organizacije i njezinih članova,
• STRPLJENJE u odnosu prema drugim članovima, volonterima, zaposlenicima,
• SPOSOBNOST prihvaćanja prilike za pružanjem pomoći,
• SURADNJA i volja u poštovanju individualnih razlika. *


Ideja volonterstva zasniva se na načelima dobrovoljnosti, neplaćenosti i solidarnosti. Volonterstvo treba biti inkluzivno, odnosno, volontiranje treba biti omogućeno svima koji žele volontirati. Pravo na volontiranje se ne smije uskratiti ni jednoj osobi, bez obzira na njeno porijeklo, dob, etničku pripadnost, seksualnu orijentaciju, socijalni status ili bilo koju drugo obilježje. Volonter je pojedinac, ‘fizička osoba’ a ne skupina , udruženje ili pravni subjekt.

Ipak ,pripadnike socijalno isključenih skupina (manjine, nezaposlene osobe, migranti, osobe s teškoćama, starije osobe,…) obično se percipira kao korisnike volontiranja i primatelje volonterskih usluga a ne u ulozi volontera. Pružajući priliku za volontiranje pripadnicima socijalno isključenih skupina ovim osobama se pruža prilika da smanje štetne posljedice socijalne isključenosti, da pomognu drugima ali i sebi.

Kroz pojam „socijalno isključene osobe“ treba promatrati sve osobe koje žele sudjelovati u normalnim aktivnostima građana društva, a kojima je to sudjelovanje onemogućeno čimbenicima koji su izvan njihove kontrole.

Važno je u ovom kontekstu sagledati i osobe koje ne žele sudjelovati u normalnim aktivnostima građana društva. Razloga tomu je što je samoisključenost opasna po društvo stoga što dovodi u pitanje dvije važne društvene vrednote: socijalnu pravdu i solidarnost.

Socijalna uključenost, ili inkluzija, je proces kojim se nastoji da svatko može ispuniti puni potencijal u životu bez obzira na svoje okolnosti i iskustvo. Inkluzija je način ublažavanja i uklanjanjanja socijalne isključenosti. Ideja inkluzivnog volonterstva predstavlja promjenu osnovne pretpostavke po kojoj se socijalno isključene osobe obično vide kao korisnici volonterskih usluga, u pretpostavku po kojoj ovi pojedinci preuzimaju ulogu društveno korisnih članova društva, doprinositelja i davatelja. Ovako se stvara prilika da pojedinci koji su socijalno isključeni postanu pružatelji usluga sebi jednakima. Ideja inkluzivnog volonterstva predstavlja promijenu osnovne pretpostavke po kojoj se socijalno isključene osobe obično vide kao korisnici volonterskih usluga, u pretpostavku po kojoj ovi pojedinci preuzimaju ulogu društveno korisnih članova društva, doprinositelja i davatelja.”

Inkluzivno volonterstvo, osim dobrobiti za volontere, stvara dobrobit i za organizacije, zajednicu i društvo u cjelini.

Najvažnije dobrobiti inkluzivnog volonterstva, za volontere, su: kraj osobne izolacije, proširenje socijalnih mreža, smanjenje osamljenosti, povećano samopoštovanje i samopouzdanje, razvijanje novih vještina, povećanje zapošljivosti i osjećaj aktivnog sudjelovanja u društvu.

Dobrobiti organizacija od inkluzivnog volonterstva su višekratne. Nabrojati ćemo samo neke: pripadnici socijalno isključenih skupina predstavljaju važnu vezu organizacije i zajednice, daju legitimitet organizaciji, označuju njenu vrijednost čime organizacija profitira u smislu lakšeg regrutiranja daljnjih resursa.

Inkluzivnim volonterstvom ojačava se i sama zajednica: osnažuje se socijalni kapital, omogućava se pružanje usluga koje bi inače bile skupe , povećava se raznolikost, socijalna kohezija, kvaliteta života a smanjuje se isključenost, predrasude, diskriminacija, otuđenje i destruktivno djelovanje.

Problem inkluzivnog volonterstva je da na deklarativnoj razini svaki pojedinac ima pravo na volontiranje, no u praksi se to ne pokazuje takvim. Inkluzivno volonterstvo stvara dobrobit za pojedinca, zajednicu i društvo u cijelini. Svaki pojedinac ima kvalitete kojima može pridonijeti zajednici. Potrebno je pružiti priliku.

* (preuzeto iz priručnika '' Generacija za V - priručnik o volontiranju za srednjoškolce'' (2014) )